Ujutru sunce pokuca na ulazna vrata

Ujutru sunce pokuca na ulazna vrata Kuće za pisce. Tokom dana pređe ceo polukrug, ne koristi Zip Line kao turisti preko Pazinske jame, a na kraju dana mahne mi s druge strane zelenog ponora i brda, dok stojim na terasi zagledan u bezdan. Suncu nije potreban adrenalinski šok, ono jeste taj adrenalin, eksplozija, radost, izvor toplote i života. Nije stres potreban ni pesnicima i piscima koje volim, onima koji svoje ponore nose u sebi.

Kada gledam u Zip Line žicu nad jamom kojoj na dnu teče jedva vidljiva ali hučna, ćudljiva Pazinčica, u okruženju iskonske prirode, stenja, i nadomak srednjevekovnog zamka, Kaštela, punog duhova, te monumentalne stamene utvrde nadomak sunovrata koja govori o ogromnom ljudskom naporu, odbrani od stihija i zla, ne mogu a da ne pomislim na Ničea, mislioca visina, starine, genijalnog ekvilibristu nad ličnim i civilizacijskim ambisima.

Ovo mesto je osoben ukrštaj elemenata na dlanu, čak i otvoren plamen šporeta doprinosi puno. Kao i predsokratovci koje je voleo ovaj filozof prepuštam se njihovim čarima i zakonima. To smiruje dušu i telo jer svi smo vlaga, munja, kamen i dah.

Niče je govorio o potrebi usamljivanja, kao i svi veliki mislioci, npr. Buda ili Sioran. Samo onaj ko ume biti sam, ko ima sebi šta reći, sposoban je da komunicira i sa drugima, posebno sa različitima od sebe. U Pazinu imam idealnu razmeru samoće, preispitivanja, i druženja. Ako mi je do društva siđem u grad i do Gradske knjižnice gde me dočekuje uvek raspoloženo, srdačno osoblje, nasmejano i radno. Tu su i gradske mačke i poneki meštanin s kojim zametnem neobavezan razgovor da bih bliže upoznao ljude i uživao u ovdašnjem načinu govora koji ima nešto slatko i milo. Zato kad god mogu osluškujem reči, poneku italijansku kao „ecco“ i „allora“, skraćenja i uzvike, melodiju, obične pozdrave, pokušavam da osetim duh jer ljudi čine svet, ne predmeti. U tome mi je pomogao i razgovor sa izuzetnim gospodinom Franjom Paladinom, „poslednjim urarom“ Pazina. Ljudi su srdačni i predusretljivi šta god da ih pitam. Detaljno obaveštavaju i neretko polaze sa mnom i vode da bi mi pokazali gde je šta.

Nemam utisak da sam tipičan turista ili da sam „negde drugde“, u stranom okruženju, nego pre da sam među svojima samo se privikavam i učim. Besmisao koncepta nacije potvrđuje se po stoti put. Anifašistički spomenici razasuti po gradu, parkovi posvećeni onima koji su pali za našu udobnost i slobodu, pomažu mi puno u tome. Delimo zajedničku prošlost, pa zašto onda ne bi podelili i obostrano lepu budućnost jer svi smo pre svega smrtna i osetljiva ljudska bića. To je najvažnije.

Zbog ugodnih dana hvala na gostoljubivosti, dobroti, Iva, Zorane, Radenko, Mihaela, knjižnjičari, hvala na svemu, i živeli, dragi Istrani i Pazinjani!

Dragoljub Stanković

Više na https://www.xxzmagazin.com/trag-pod-levom-miskom