Đurđa Knežević

Šum noćnih krila

Bojila je usne i pušila na tanku muštiklu, ukratko, bila je gospođa. U dokaze njezina gospodstva svakako valja ubrojiti raskošni krzneni kaput, koji je nosila zimi, i duge ladanjske mjesece, ljeti, kada bi se iz grada preselila u Pazin. Gradić, ni velik niti malen, blizu mora, a opet daleko od vreve turista i većih vrućina. Da se radi o gospođi bilo je, dakle, očigledno. Osim toga, ono što nije spadalo u domenu očiglednosti, bio je jedan osobit dar. Ona naime, nije govorila, ona je pripovijedala. Radilo se o jednoj rečenici nekog objašnjenja ili tek usputnom pozdravu, oni bi, i objašnjenje i pozdrav, potrajali i po nekoliko minuta, a tek kad se radilo o nekoj anegdoti…, bilo je svejedno. Sve su to na koncu bile pripovijetke, bogate slikama i bojama, ispunjene značenjima, pa i poukama, ponekad. Duljina je bila nebitna, osim utoliko što su duže forme pružale više užitka.

Često je pripovijedala o Pazinu. Tamo je njezina porodica imala kuću u koju bi se, dakle, svako ljeto preselili i tamo boravili više mjeseci. Pazin je, međutim, barem meni, ostajao uglavnom apstraktan i nestvaran. Gdje se grad nalazio, da li je uopće i bio grad? Koliki je i kako je izgledao, sigurno je bio gradić, jer bih za veći grad ipak znala, a selo nikako nije moglo biti, to se pak nikako nije uklapalo u cijelu sliku gospodstva. Kako to, grad, gradić… sve skupa, očigledno  i nije bilo od neke važnosti, tako se nikada nije niti spominjalo. Međutim, spominjali su se pazinski purani. Zbog njih se uostalom o Pazinu i pripovijedalo. Znam što je puran, znala sam i tada, no ovi koji su u njezinim pričama bili tako dramatski spominjani, ti su se, u spoju njezine pripovijesti i moje mašte, pretvarali u neku vrstu arheopteriksa, ogromnih pa i malo opasnih  pra-ptica koje su nadlijetale Pazin. Kada bi htjela ostaviti osobito jak dojam, gospođa, teta Vera, jer tako joj je bilo ime, opisivala bi ne samo njihovu krupnoću uopće, već bi osobitu pažnju pridavala njihovim velikim i moćnim krilima, koja su ih, takve tuste, bila u stanju nositi. Za razliku od purana običnih, koje sam poznavala iz svoje neposredne okoline i koji su čak i hodali lijeno, dok o nekom letenju nije bilo ni govora, ovi pazinski su letjeli. I ne samo tako, malo se zatrčavali pa poletjeli nisko, zapravo samo malo poskočili preko dvorišta, što može svaka kokoš, nego – i onda bi dodala najjaču sliku, onu o pazinskom puranu koji je mogao preletjeti preko cijele pazinske provalije. Otkuda sad provalija i što je sad to sve u stvarnosti značilo, a što se tako dramatično u njezinoj pripovijesti ogledalo, o tome nikada nije ponudila ni najmanju informaciju, po svoj je prilici smatrajući nevažnom ili samorazumljivom. Tako je provalija ostala misterij. Mogla je to biti uistinu neka duboka jama, a mogao je biti i tek neki iskop, započet pa tako ostavljen… moglo je biti bilo što i sad je na logici bilo da odluči kolika tamo neka jama, neki iskop, može biti “provalija” koju može preletjeti neki tamo puran. Ili je sve ostavljeno mašti, a slika koju je pripovjedačica nudila nadjačavala je moju maštu, i inače realnosti nesklonu i na logiku odbojnu. Međutim, u gospođe, tete Vere našlo se nešto što je dodatno pomagalo već ionako nesputanoj dječjoj mašti da se vine još više, visoko, poput njezinog, odnosno pazinskog divovskog purana iznad ponora. Knjige. Knjige su pomogle, a njih je u nje bilo u izobilju pa je, jednom slučajnom prilikom i bez ikakva povoda, i mene obdarila s nekoliko vrlo lijepih primjeraka. Sve svečane i tajanstvenih sadržaja, tvrdo ukoričene, tamno crvenih korica i prekrasnih crteža u boji posred naslovnice. Ukratko, knjige koje su vabile na čitanje, i to smjesta. Unutrašnjost je pak bila ispunjena isto tako divnim crtežima, istina, samo u crnom tušu, ali toliko pažljivo i detaljno izvedenih, sazdanih od bezbroj sitnijih i uz njih još i dužih smjelijih poteza, sa svim sjenama i pregibima, toliko vjernih da im za živost boje uopće nisu nedostajale. Naslovnice su tvrdile da je sve te knjige napisao Jules Verne, međutim, bila sam sigurna da je navođenje tog imena naprosto izmišljeno, jednako kao i roman, to jest da je navedeno ime samo dio cjeline romana. Knjige uglavnom trebaju autora, a ovo ime, vrlo lijepog, mekog izvijenog zvuka i s još ljepšim, vitičastim rukopisom ispisano na koricama naprosto se savršeno uklapalo u cijelu sliku. Samo ime bilo je, po mom najdubljem uvjerenju, povučen i samozatajan ali ipak ključan junak svake od tih knjiga. I likovi nacrtani na ilustracijama izgledali su tako kako je mogao i trebao izgledati, da je uopće postojao, Jules Verne. Vitka figura u uskim hlačama s crtom po strani, u redengotu do koljena, elegantnih ruku, uskih dlanova i vitkih prstiju, takvi su bili, to jest, tako su bili nacrtani, dobro, ne baš svi, ali oni dobri i ljepši. Pa još valovite kose, zabačene straga i tek malo nepokorne, ozbiljnog lica iza njegovane brade i usukanih brkova.

Listajući tako dobivene knjige, spremajući se na čitanje, s dragom brižnošću procjenjujući koja bi bila najbolja da bude prva na listi, u jednoj od njih naiđoh na ilustraciju s potpisom “Pazinska jama”. Bio je to lijep crtež, precizno izrađen u tušu, i prikazivao je zaista ogromnu provaliju, većim dijelom opasanu golim klisurama. Na njihovu vrhu, pri samom rubu, stisnule su se jedna uz drugu kućice, malene u odnosu na grotlo, kruneći ga, kao biseri. Tek u jednom usjeku, njegovim dnom, potom dnom provalije, tekla je neka rječica, vijugala kroz rijetku i prozirnu šumicu, neobično tankih i visokih stabala, i gubila se u mračnoj duplji stijene, oblikovane gotovo kao da je ljudskom rukom rađena, nalik na portal gotičke crkve.

Nalaz me ostavio zatečenu. Ovo što je tu bilo nacrtano bila je uistinu ogromna provalija i pomisao da bi bilo koji puran, pa i neki osobiti, pazinski, to mogao preletjeti činila mi se ne odviše realistična. Osim ako se gospođa, teta Vera nije naprosto, poznavajući vlastitu knjigu, koja  je netom prešla u moje dragocjeno vlasništvo, malo poigrala i “posudila” sliku provalije i pustila “svoje” purane da preko nje lete. Sada je priča o letećim puranima nad ovolikom provalijom doista dobila vrlo važni dramatski ton. Svakako, mjere su se vrlo uvećale a omjeri su  postali logični. Tako je i obični puran postao velebna, moćna ptičurina koja nadlijeće duboke i tmurne ponore. Tim zaključkom sve se vratilo tamo gdje je i trebalo biti i odakle je poteklo, to jest, u knjigu koju sam odmah i pročitala, potom i sve ostale, koje su uz naslov, kao neki zaštitni znak, nosile kitnjasto ime, Jules Verne.

Uzročni odnos vremena i rasta, barem u prvoj životnoj dobi, svima nam je poznat; tako se i meni, htjela-ne-htjela, desilo da sam porasla, ipak prilično vješto prikrivši činjenicu da samo fizičko rastenje nije bilo praćeno adekvatnim odrastanjem u trezvenost. Borba nije bila jednostavna, i kako je vrijeme prolazilo, stvarnost se stalno i bez ikakva poštovanja, dapače nametljivo nastojala uplesti u poslove moga nevoljkoga odrastanja. Često je i odnosila pobjedu. Iz te, dakle, stvarnosti, nakon višegodišnje borbe i njezine pobjedničke surovosti, bježale smo konačno, moja još manje odrasla prijateljica i ja, na odmor u Istru. Putovanje je dugo trajalo, i negdje nakon izlaska iz tunela pod Učkom odlučile smo potražiti mjesto gdje bismo mogle prespavati, neko prenoćište, motel, hotel, zimmer frei, … pa sutradan nastaviti. Tako smo u neki nelogičan sat, čudno vrijeme, ni kasno ni rano uvečer, stigle u hotel uz cestu, baš na rubu Pazina. Gostiju u restoranu više nije bilo, ako ih je ranije uopće i bilo, rekoše nam da se uskoro zatvara. Uz dokonu konobaricu, iza pulta recepcije bila je još jedna, isto tako dokona mlada žena. Većinu svjetala već su pogasile, a i nije imalo smisla držati te povelike dvorane visokih stropova pod jarkom rasvjetom. Nisam bila sigurna u vlastiti osjećaj, što bi mi moglo biti tužnije; ovako u polutami, posmeđiloj od drvene oplate po zidovima, ili naći se zamrznuta u glomaznoj kocki jarkog svjetla. Nije nam se jelo, htjele smo samo sjesti uz pivo da tom sitnom ceremonijom nazdravimo i tako završimo ovu etapu puta, potom što prije na spavanje. Konobarici je iz nekog razloga bilo stalo da, od svih praznih stolova, sjednemo baš uz jedan, smješten sasvim uz široke prozore, pokazala nam usput rukom u njihovu blistavu tamu, govoreći o nekoj provaliji tamo, odmah iza stakla. U omamljenosti od duge vožnje, pometenosti od polumračne dvorane, te riječi nisu imale neko određeno značenje, o njima trenutno nisam mogla ništa misliti. Tek, činilo mi se da, gurajući nas na izvjestan način na rub nekakve provalije, konobarica pokazuje neobičan, malo morbidan smisao za humor, ali nisam joj zamjerila. Na neki način čak mi je i prijao, kao neka njezina autoironija ili moguće čak ironija na račun dviju kasnih gošća koje, mamurne od puta, niti ne razgovarajući sjedaju za stol da bi u tišini, i to što prije, popile pivo. Žurilo im se na spavanje, a i pivo im se pilo. I to je bila istina, toliko mi se spavalo i pivo je dovršilo svaki tračak pribranosti, da mi na pamet nisu pale davnašnje priče o pazinskoj jami i letećim puranima, mada sam, naravno, znala da smo u Pazinu. U stvarnom mjestu, a ne onom iz priča tete Vere, mada je, tamo sa strane ceste kojom smo se dovezle, tamo gdje se trebao nalaziti sam gradić pa i ta konobaričina provalija, sve što se nalazilo iza crnih stakala i dalje ostalo potpuno bezoblično, apstraktno. Dotakla sam se gradića bez ikakve svijesti o tome i ujutro smo nastavile put.

Nakon tog nesvjesnog okrznuća, bliskog susreta s Pazinom, pa možda i s njegovim letećim puranima, nije se istina više raslo, slabo se i odrastalo, ali su neke godine ipak u nešto utrošene. Možda samo potrošene, no to što se u njima zbivalo za ovu priču nema nikakav značaj, zato ih sada lako preskačem. Isto kao što ne polažem računa o svim okolnostima i razlozima svojeg dolaska; ukratko, jedne veljače, jedne večeri, našla sam se u Pazinu. I ne samo usput, u nekom prolazu ili, gore od toga, nesvjesnom okrznuću o grad, već s određenim i dogovorenim boravkom od cijelih mjesec dana. Tako se dotad apstraktni grad, dospio iz daleke prošlosti, iz priče tete Vere materijalizirao, a meni nije bilo druge nego da napokon povjerujem u njegove kuće, ne uvijek glatkih fasada, ulice izlomljenog asfalta, u zagasite, zimsko smeđe boje njegove okolice.

Put od autobusnog kolodvora do kuće odlučila sam preći pješice. Nije to bila neka velika udaljenost, a i nakon dugog sjedenja na skučenom sjedištu autobusa odlučio je osjećaj kretanja, osjećaj da mogu slobodno pomicati noge, da mogu mahati rukama koliko god želim široko. I tako sam gotovo veselo marširala gradićem, slijedeći dobivene instrukcije, ravnajući se prema najvišem crkvenom tornju, dalje će biti lako, nije više daleko do kuće u kojoj ću boraviti cijeli jedan mjesec. A onda, na bočnoj strani jedne zgrade, na njezinoj slijepoj ali dobro osvijetljenoj fasadi, ugledala sam u prirodnoj veličini nacrtanog čovjeka kako sjedi uz vrtni stol. Nogu preko noge, s rastvorenim novinama kao da ih čita; međutim, lik je gledao ravno u mene, ne skidajući pogleda, kako to crteži često inače čine, i bio mi je nekako poznat. Smiješna sama sebi, glasno sam se nasmijala.

“Poznat, crtež mi je poznat, eh, svašta se meni događa.”

Ulica koja je vodila do blage uzvisine, na vrhu koje je stražario kameni Kaštil, i dalje do Kuće za pisce, mojeg privremenog doma, bila je krivudava i mirna, po njoj se moglo hodati njezinom sredinom, bez ozbiljnije opasnosti od automobila. Navika da gledam i upravo tražim najmanje atraktivna mjesta učinila je da mi pažnju privuku prašnjavi prozori i vrata niskog dućana ili nečega što je tome sličilo. Tu, u tom tamnom prostoru iza musavih prozora, ničega i nikoga već duže vremena nije bilo. Izgledao je napušten. Ipak, ne bih zastala pred tim prizorom napuštenosti, nije to u današnja vremena opet nešto tako neobično da bi izazivalo osobitu pažnju, pa čak i kratko zastajkivanje. Zaustavili su me s unutarnje strane, ljepljivom trakom pričvršćeni listovi, normalnog formata A4. Bili su to crteži, njih desetak, licem prema ulici i tako ih se moglo razgledati. Nigdje se nije nalazio neki naslov, neko objašnjenje te neobične izložbe, što sad znače ti neveliki crteži, samo tako, iz prašnjavog crnila pokazani ulici, tek, bili su tamo, njih desetak, u sredini već malo grbavih od sasušenog papira i od duga stajanja posmeđile ljepljive trake. Pa niti to ne bi bio razlog dovoljno velik da se pred time ne samo zastane, već da se stane i ostane dugo pred njima stajati. Međutim, bili su to crteži, u stvari kopije onih istih crteža koje sam pred mnogo, mnogo godina vidjela u knjizi Julesa Vernea, i koji su me sada tako čvrsto držali pred napuštenim prozorima. Osobito oni koji su pokazivali pazinsku provaliju. Malo sam razgledala te crteže, nije bilo nikakve sumnje, bili su to oni isti iz knjige, ovdje preneseni, jedino ovi su imali plavičastu podlogu.

“Pa da, i onaj od maločas, što je ostao sjediti i koji me onako pažljivo gledao i nije me ispuštao iz vida, naravno da mi je bio poznat. To je on, to jest, to je crtež onoga što je bilo dio naslovnice onih knjiga iz djetinjstva. Jules Verne, kako je tamo pisalo.”

Do mojeg trenutnog boravišta trebalo je još stotinjak metara, kratko nastaviti u istom pravcu a potom, u podnožju sivog i smrknutog Kaštila, oštro skrenuti lijevo, u ulicu u kojoj se nalazi kuća, gotovo odmah nakon skretanja. A ulica se zvala, i tu su mi se već ozbiljno uskomešale misli, no, zvala se ulica Julesa Vernea.

Kuća je stajala na samom rubu provalije. Gornje prostorije bile su mjesto koje je bilo određeno da bude stan, smještaj gostiju. U stvari je to bila jedna duguljasta soba, a nasuprotulazu u nju nalazila su se ostakljena vrata koja su vodila na minijaturni balkon. Balkon je visio nad provalijom. Stajala sam na njemu, mrak se već jako uhvatio i nije bilo moguće vidjeti dno provalije. Crnilo zgusnuto na mjestu gdje se provalija trebala nalaziti okruživale su, od njezine tmine, pocrnjele stijene. Naslonjene na svijetlo noćno nebo, jasno izrezanih rubova, još ih je  dodatno odvajala i kruna krijesnica, osvijetljena okna kuća na njihovu rubu. Iz mjesta gdje se trebalo nalaziti središte kuljala je neprobojna tama i iz nje je dopirao zvuk prebrze rječice, čije su vode nestrpljivo udarale u stijene, rasprskavajući se i tutnjeći dalje. Sve se to sad počelo iz pripovijesti tete Vere i iz knjiga s vitičastim imenom Julesa Vernea prikupljati, jedno s drugim povezivati. Materijalizirao se grad, ponor također. Jules Verne se pojavljivao nenadano, sjedio je nacrtan usred mjesta, slike iz knjiga pod njegovim imenom također su bile tu, pa i cijela ulica nosila je njegovo ime. Bio je blizu, šuljao se okolo, ali se nikako nije pojavljivao. U svemu sam tome gotovo zaboravila na purana, onog osobitog, pazinskog purana, moćnih krila i odvažnog letača. Od njega nije bilo ni traga.

Prolazili su dani, kako je već red i što im je uostalom posao; u međuvremenu provalija i ja uspostavile smo znatnu prisnost. Svakog od tih prolazećih dana izlazila bih na balkon, u razna doba dana i uvečer, ponekad i kasno u noć, i provalija se svaki put pokazivala drugačijom. Ili se sakrivala. Jednom su vode tekle i poskakivale u nekom jednostavnom ritmu, kao po navici. Već drugi dan, zamutile bi se i postale nervozne, poskakivale više i ljutito prskale. Koji dan kasnije, to više nije bila rječica, uskog, kvrgavog toka, na njezinu mjestu nastalo bi, raširilo se pravo jezero, mutno zelene boje i čak se niti micalo nije, nikuda otjecalo. Jedne je noći provalija zarobila oblak. Bijelio se iz nje cijelo jutro, meškoljio u grotlu kao da u njemu netko kuha mlijeko, a onda, milostivim suncem oslobođen, otplovio dostojanstveno natrag u visine. Tršava stabla nemoćne šumice na kosinama prema stijenama, posmeđila od zimskog čekanja, i ona su se nekako potrudila. Ili bi ujutro pobijelila i posrebrila, ukrasivši se injem, ili bi se, pomognuta suncem, pozlatila i zablistala svijetlim, žutim lišajevima.

Noću, kad bih izašla na balkon u gustu tamu, sve je ipak bilo tu. Ako ne u oku, ali neporecivo u glavi, u osjetu. Provalija se pred pogledom povlačila u tamu, ali tutnjava vode svjedočila je njezinu prisutnost. Jules Verne se i dalje šunjao cijelim gradom, svugdje su se nalazili znakovi njegove prisutnosti. Pa i pažljivijim slušanjem huka provalije moglo se razabrati još jedan osobiti zvuk. Bio je to šum moćnih krila.

 

Đurđa Knežević

U Pazinu, veljače 2013.