Intervju s Rumenom Bužarovskom

RUMENA BUŽAROVSKA (r. 1981) zaposlena je kao izvanredna profesorica na Odsjeku za anglistiku Filološkog fakulteta „Blaže Koneski“ u Skoplju na kojem predaje američku književnost. Autorica je triju zbirki kratkih priča: „Žvrljotine“ (2007.), „Osmica“ (2010.; prevela na hrvatski Maja Mastnak Car, Algoritam, 2015. ) i „Moj muž“ (2014.; preveo na hrvatski Ivica Baković, V.B.Z., 2016.). Za zbirku  „Moj muž” dobila je 2017. godine nagradu Istarske županije “Edo Budiša” koja se dodjeljuje autoru/autorici do 35 godina starosti. Rumena Bužarovska jedina je autorica koja je dva puta ušla u najuži izbor za ovu nagradu, budući da je već njezina  „Osmica” oduševila istarski žiri. Nagrada Istarske županije sastoji se u stipendiji za mjesečni boravak u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu i Rumena je upravo ovaj srpanj odabrala za svoj književni rad u Istri.

Draga Rumena, veselim se što je ovaj mjesec ključ Kuće za pisce u Pazinu u tvojim rukama, dobrodošla! S kakvim si književnim planovima došla u Istru, na kakvim rukopisima radiš?

Bolje vas našla. Zaista mi je zadovoljstvo biti ovdje – čak i privilegija. Ne govorim ovo naprazno, nego to zaista mislim. Za pisce su iznimno bitne samoća i mogućnost neprekidnog rada, a to što Kuća za pisce omogućava s onom čarobnom jamom ispred sebe neka je vrst luksuza. Uspjela sam dosta raditi otkako sam ovdje, a radim na svojoj novoj knjizi – opet zbirki priča (hvala ti što me ne pitaš kad ću napisati roman). Premda mi je stil i senzibilitet isti, tematski se bavim pričama koje su povezane s  kompleksom inferiornosti spram zapadnog svijeta, zatim odlascima i dolascima ljudi koji iz ekonomskih razloga migriraju iz Makedonije, i svime onim što se događa na intimnoj razini zbog tih migracija. Nastojim, kao i obično, prikazati probleme i specifičnosti našeg društva kroz intimne drame.

Tvoje zbirke našle su svoje prevoditelje, nakladnike i publiku prije svega u državama bivše Jugoslavije – u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj… Koja su tvoja iskustva s recepcijom u tim, sada državnim granicama razdvojenim prostorima? U čemu se te književne scene razlikuju s obzirom na percepciju tvoje proze i makedonske književnosti? Ti si praktično tek zahvaljujući svojim knjigama mogla upoznati kulturno-povijesni prostor bivše Jugoslavije koji je svakako imao veliki utjecaj i na makedonske književnike/ce starijih naraštaja…

Često kažem kako sam Jugoslaviju upoznala tek nakon njezina raspada. Kao dijete nisam imala mogućnosti zaista osjetiti kulturu te zemlje, čak i jezik sam naučila kasnije zahvaljujući ovakvim rezidencijama –iako je taj jezik bio oduvijek pasivno tu, jer čitali smo knjige na vašem jeziku, slušali smo jugoslavensku glazbu i gledali jugoslavensku televiziju – no ipak, nisam nikad imala osobni ili obiteljski dodir s tom zemljom. Sada sam u situaciji da učim o stvarima koje su nestale, a koje su ipak nekako tu, kroz njihove opipljive rezultate. Osjećam se kao dio nekakvog zajedničkog postjugoslavenskog kulturnog prostora, koji mi omogućava veću slobodu, daje mi nove izazove i otvara mi nove perspektive, umjesto da sam zaglavljena samo i isključivo u jednom komadiću zemlje.

Što se tiče razlike u recepciji u književnim krugovima bivše države: slična je. Možda je recepcija najjača u Srbiji, ali pretpostavljam da to ima veze s njihovim tržištem i time da oni vjerojatno puno više investiraju u promociju knjiga, općenito. Zbog ovoga i zbog svih drugih zajedničkih osobina koje imamo, čudno mi je da nismo u nekoj zajedničkoj federaciji. Ako svi uđemo u EU, nadam se da više neće biti ovih glupih granica i da će nam se otvoriti mogućnost da se opet miješamo.

Kako bi u nekoliko rečenica opisala stereotipe s kojima se susrećeš u ex-Yu medijima kad je u pitanju makedonska književnost? Odnosno, koliko su čitatelji iz bliskih južnoslavenskih jezičnih prostora uopće upoznati sa suvremenom makedonskom književnom scenom? Hrvatski nakladnici posljednjih godina zaista pokazuju veći angažman oko prevođenja makedonske književnosti: prevedena su djela Lidije Dimkovske, Olivere Nikolove, Goce Smilevskog, Venka Andonovskog, Aleksandra Prokopieva…

Mislim da ex-Yu mediji i općenito čitatelji ove zemlje ne poznaju toliko makedonsku književnost da bi mogli razviti stereotipe o njoj. Veseli me činjenica da je sve više i više makedonskih autora prisutno na ex-Yu tržištima, ali to ne znači da su popularniji ili čitaniji od autora kojima ne treba prijevod. Želimo mi to priznati ili ne, jezik je tu prepreka. Vama je naravno puno lakše čitati se međusobno, jer vam ne treba prijevod, a imate i zajedničke nagrade koje promoviraju autore iz zemalja u kojima se govori vaš jezik.

Ali kad smo već kod stereotipa, nedavno sam čitala putopis u Jutarnjem listu koji je pun uobičajenih predstava o Makedoniji, a te komentare dobivam i kao spisateljica. Uglavnom, smatra se kako se u Makedoniji dobro jede i pjeva. Da je uvijek sunčano, i da smo mi veseli i razigrani. Nije u tom putopisu, ali drugi tipični stereotip je da smo mi dobri, gostoprimljivi i miroljubivi (osim naravno, prema migrantima, i svima drugima koji su siromašniji ili tamniji od nas), i da imamo etničke sukobe s Albancima, koji su navodno ta opasnost koja će «nas» ipak uništiti – kao da albansko stanovništvo nije dio Makedonije.

Vratimo se tvojim knjigama. I u „Osmici“ i zbirci „Moj muž“ pripovijeda se prije svega o ženama u braku i o njihovoj podređenosti muškarcima s kojima dijele bračnu, obiteljsku svakodnevicu. Pri tome, bode oči da se ne radi o provincijalnim, seoskim ili radničkim obiteljima: tvoje priče najčešće se bave dobro situiranim parovima u makedonskom tranzicijskom društvu, samosvijest tvojih junakinja je velika, međutim u toj tranziciji kao da je emancipirana moderna žena – zaboravljena?

Nastojala sam prikazati realistične priče junakinja u kojima bi se moglo prepoznati i puno žena iz našeg okruženja. Uglavnom, rekla bih da iako su junakinje iz srednje klase, veliki dio njihovih problema nije klasni, nego spada u domenu patrijarhata koji je isti u svim slojevima. Ne bih rekla da se radi o emancipiranim, modernim ženama. Ovo su žene koje moraju preći taj put da bi njihove kćeri mogle biti emancipirane i moderne.  Ne bih rekla ni da je njihova samosvijest velika – mislim da tek postaju svjesne i da su neki problemi s kojima se suočavaju povezani s razvijanjem svjesnosti o vlastitoj poziciji i sa sukobom do koje ta svjesnost vodi.

Posebnu snagu tvojim ženskim likovima daju njihova unutarnja previranja, koja se očituju na mnogim pripovjednim razinama i koja ustvari i pokreću radnju: borba za vlastiti integritet, ali nikad izvan okvira muške premoći; sitni, svakodnevni kompromisi i zamjenski užici; samoironična pomirenost sa sudbinom, ali i opori cinizam koji proizlazi iz tog „viška“ samosvijesti… Kada pišeš, kako gradiš, pozicioniraš svoje likove? Očigledna je tvoja distanca prema njima, jetki humor, ali opet rijetko kad prijeđeš u potpunu satiru i omalovažavanje njihove sudbine.

Pozicioniram svoje ženske likove na bazi suosjećanja. Čak i kad koristim humoristične metode, pa i kad ih malo ismijavam, bitno mi je da empatija čitatelja ostaje na strani sudbina ženskih likova, odnosno onih žena koje navodno pričaju o svojim muževima, jer u našem društvu žena se primarno identificira preko svog muža i svoje obitelji – recimo, uvijek je profesija ono što muškarcu daje identitet, ali kod žena profesija je u drugom planu. Žene se prije svega vide kao majke i supruge. Majčinstvo je jedina prividna moć koju je patrijarhat dao ženama, pa me zanima način na koji društvo manipulira s tim, te način na koji same žene furaju tu moć da bi se osjećale važnijima nego što zaista jesu.

Svoje čitatelje/ice osvajaš napetošću radnje koja balansira na rubu, štoviše i zadire u ona intimna područja o kojima se obično ne govori „u dobrom društvu“ – odnosno, „čak ni među prijateljima/cama“. Bilo da je riječ o bolesti, animozitetu prema vlastitoj djeci, razočaranjima u erotskim pustolovinama – tvoje pripovjedačice ne zaziru od eksplicitnog imenovanja onoga što im se dogodilo. Iako je to najčešće najuvjerljiviji dokaz njihovog pada, činjenica da se to otkriva čitatelju ima u sebi i moment pobune, naime prigušenog, ali artikuliranog glasa koji o tome napokon želi govoriti. Koliko je za tebe takvo pisanje ujedno i neka vrst angažmana?

Govoriti istinu u stvarnosti je često društveno neprihvatljivo – priznati sve to što moje junakinje pričaju, recimo – ali raditi to u fikciji ne samo što je uzbudljivo, nego i potrebno. Da, vidim to kao nekakav tip angažmana – često govorim da ne pišem pamfletističku feminističku literaturu, nego da nastojim (uspješno ili neuspješno) na intimnoj i suptilnoj razini prikazati i time kritizirati principe društva. To svjesno radim, kao što i svjesno koristim čitanost mojih knjiga u našim prostorima ne bih li bila konkretnija u društvenom angažmanu, pogotovo što se tiče feminizma. Znam da takvim angažmanom nerviram mnoge ljude – ljude kojima, međutim, to ne smeta u mojoj književnosti, jer ljudi često čitaju, pokazuju empatiju i onda zaboravljaju ono što su čitali i što su osjećali. Nažalost, književnost nije ta koja mijenja ljude. Književnost samo reflektira i kritički promatra društvo, dok društvo mijenjaju konkretnija zalaganja.

Imaš priliku i profesionalno izučavati i predavati književnost, što današnje generacije studenata traže u književnosti? Koliko uspoređuješ njihove reakcije na književne tekstove o kojima im predaješ, s onim reakcijama koje dobivaš na vlastite tekstove? I treće pitanje u nizu: kako u sebi pomiruješ profesoricu književnosti i spisateljicu?

Zapravo, stvarno ne znam tko i što traži u književnosti, postoje li neke razlike između generacija, stoga i ne znam što traže današnji studenti. No, primijetila sam da sve manje i manje čitaju, čak i kad upisuju književni studij. Dolaze s jako malo pročitanih knjiga, a primijetila sam posljednjih godina i da interpretiraju izvan teksta – koristeći neke klasične klišeje, matrice koje su dobili gledajući serije i filmove. Ovo je možda samo moje iskustvo – ne mogu pričati o ovome kao da je to činjenica. Obično reakcije na moje tekstove, ili bar one koje su meni artikulirane, dolaze od ljudi koji imaju puno više čitateljskog staža od mojih mladih studenata, tako da ne mogu usporediti reakcije koje oni imaju na književne tekstove na fakultetu s reakcijama koje ja dobivam. Studenti uglavnom dobivaju male epifanije čitajući te tekstove i to je jako uzbudljivo pratiti. Često dobijem i ja neku epifaniju, odnosno oni mi otkriju neku novu perspektivu teksta. Volim taj posao, pogotovo zbog rada sa studentima. Zahvaljujući analizi priče na nastavi, razgovoru s njima, puno sam i ja naučila o mom pisanju i o procesu naracije.

Živjela si u Americi i baviš se kao znanstvenica američkom književnošću. Opće je mjesto da je doprinos američkih književnika razvoju moderne, odnosno suvremene priče vrlo velik, ako ne čak i presudan. Ako je moguće sažeti to u nekoliko rečenica, molim te podijeli s nama svoje uvide, svoje mišljenje o tome. Uz to dakako ide i pitanje: koliko je iskustvo čitanja američkih pisaca kratkih priča bilo formativno za tebe?

Možda zbog toga što sam živjela u Americi i zbog toga što se bavim američkom književnošću nisam nikad bila sigurna da je doprinos američkih književnika baš presudan i formativan – prvo, jer Amerikanci obično predstavljaju sebe kao da su presudni općenito u povijesti i kulturi, drugo, jer meni lično i jesu bili presudni i formativni američki pisci, no tek počevši u dvadesetim godinama mog života, pa do danas. Prije toga su mi Rusi bili presudni, pa sam mislila da se proza temelji na onome što su oni napisali. Uostalom, sasvim je normalno da jedna ogromna i moćna zemlja kao Amerika, koja diktira pop kulturu na svjetskoj razini, koja diktira svjetsku politiku i ekonomiju, isto diktira i književne trendove.

(za portal Kuće za pisce – Hiže od besid u Pazinu razgovor vodio Neven Ušumović)