Intervju s Federicom Marzi

Federica Marzi rođena je u Trstu 1974. godine, gdje i danas živi. Doktorirala je talijanistiku na Sveučilištu u Trstu i Sveučilištu Heinricha Heinea u Düsseldorfu s tezom o književnosti talijanskih emigranata u Njemačkoj. Doktorat je preradila i objavila u knjizi „U stranoj zemlji“  (In terra straniera, 2014.).

Njezine kratke priče objavljivane su posljednjih godina u raznim antologijama i časopisima, a pozornost hrvatske književne javnosti privukla je 2016. godine kada je na Forumu Tomizza u Umagu dobila nagradu Međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae za kratku priču Pukotine (Crepe). Osim te priče, Lorena Monica Kmet, prevoditeljica ovog intervjua, prevela je i objavila još dvije njezine priče na portalu za književnost i kulturu Strane.

 

Draga Federica, nadam se da se dobro osjećaš u Pazinu i da ti je boravak u Kući za pisce poticajan. Možeš li nam za početak reći nešto o romanu „Nata altrove“ na kome radiš, u kome se, koliko znam po sinopsisu, isprepliću različite imigrantske sudbine – od Bosne do Australije.

Jako sam sretna što sam u Pazinu te zahvaljujem Kući za pisce i Programskom vijeću što su prihvatili moju kandidaturu i ugostili me u ovoj scenografiji koja oduzima dah.

Volim Istru. Jedan dio moje obitelji odavde potječe. Predivno je doživjeti ovaj čudesan kraj na drugačiji način od uobičajenog. Predjeli koji mi pripadaju po posrednom porijeklu. Majčina je obitelj otišla iz Istre s egzodusom ’55, optirala i napustila svoja dobra, jedno vrijeme provela u izbjegličkom kampu, a potom se nastanila u Trstu, gdje sam rođena i gdje živim.

Čini mi se da je Istra prostor u koji se vraćam više nego što iz njega odlazim, zemlja moje duše. Premda je ne doživljavam kao povratak, nego kao novo polazište svog složenog i isprepletenog porijekla. To su te alle spalle di Trieste (Trstu iza leđa) o kojima na nezaboravan način progovara Fulvio Tomizza, poistovjetivši se s granicom.

To su ujedno i središnje teme romana na kojem radim, a nadam se da ću ga ovdje i dovršiti.

Kad je o likovima riječ, dobro si upamtio, zajednički im je put iseljavanja i doseljavanja koje se u povijesti prepliću. Mlada Talijanka nove generacije, Amila, koja osjeća da pripada novoj zemlji unatoč bosanskoj putovnici, stoga isključena iz formalnog građanstva, govori nešto drugo. Tu je stara Istranka Norina, koja je nakon rata stigla kao izbjeglica iz Buja i koja se nikad neće do kraja udomaćiti u novom gradu, a još manje u svom životu. Tu je njezina sestra Nevia, koja je emigrirala u Australiju, otišla na drugi kraj svijeta, na antipode, kako se tada govorilo, slijedeći zov zamišljanog drugog svijeta. A tu je i mladi Simon, Italo-Australac u potrazi za svojim korijenima, premda protegnut prema budućnosti, koji će ići tragom pokojnog djeda, Istranina stranih korijena, a iz razloga koje će roman otkriti.

 

Mjesto susreta junaka tvoga romana je Trst… Koliko tvoj grad i njegova povijest određuju tvoju narativnu imaginaciju?

Ovim je likovima Trst mjesto susreta, ali i sâm lik među likovima. Trst i razne obale koje su s njim povezane, neuralgična je točka ove priče i općenito moga pripovijedanja. Stoga je vrlo značajan. Grad koje najbolje poznajem, a povijest mu je rudnik priča. Za mene Trst oduvijek i još uvijek predstavlja povlaštenu stražarnicu, osmatračnicu, naravno, perifernu u odnosu na Italiju, no upravo zbog pograničnog smještaja, svojstvene su mu promjene, složenost i problematika današnjeg talijanskog društva i općenito suvremenosti. Stoga, pišem tršćanske priče kako bih progovorila o suvremenoj Italiji u kojoj žive mnogi drugi i druge. Italija i njezin problematičan odnos s drugošću (jučer i danas), pitanje je – u političkoj klimi grube agresije koju danas u Italiji proživljavamo – vjerujem, i više nego neodložno.

 

Po nekim karakteristikama, glavna junakinja romana Amila podsjeća na Azru, glavnu junakinju nagrađene priče „Pukotine“, čija je obitelj izbjegla iz Doboja u talijanski gradić Caorle. I Amila, kao i Azra, hrabro gradi novi život, braneći pri tome dostojanstvo u sredini koja nije naklonjena imigrantima… Kako bi opisala osnovne prepreke na koje tvoje mlade junakinje nalaze u svojim stremljenjima?

Dok sam pisala Pukotine, već sam razmišljala o romanu, ali nisam imala vremena za pisanje. Priča koja je na Lapis Histriae nagrađena zaista je napisana prije, ali je u suštini njegovo rebro. Stoga su dva lika međusobno vrlo slična, iako svaki odabire drugačiji nastavak. Azra i Amila moraju se obračunati s nizom materijalnih i simboličnih prepreka. Bježeći od rata, stižu kao djevojčice, u novoj su zemlji predmet nekih oblika isključivanja ili predrasuda, no obje u potrazi za boljim životom, a iznad svega za načinom pripadnosti koja međutim nikad neće moći biti puna i izričita. A u tome i jest stvar. Slični likovi obnavljaju diskurs o drugačijem načinu pripadanja i deklinacije vlastitog identiteta, ne samo u ime isključivog odnosa rođenja, jezika i tla. U pričama me privlači ova vrsta stalnog održavanja ravnoteže, koje i meni pripada. Azra i Amila, a s njima i mnogi moji likovi, omogućuju mi da razmislim o subjektivnostima na koje se može naići na raskršću različitih kulturnih i višejezičnih svjetova, stoga nužno složenih i heterogenih. Ovi mi likovi omogućuju da progovorim o suvremenosti i njezinim različitim „tekućim modernostima“ te – kolektivnim i individualnim – ‘slabim’ ili ‘minornim’ subjektima. Krasnog li izazova, ali oni su i neiscrpan izvor razmišljanja i kreativnosti.

 

Govoriš slovenski, dobro razumiješ hrvatski… očigledna je tvoja zainteresiranost za slavenski svijet… Kako se razvijalo tvoje upoznavanje našeg kulturnog prostora?

Kao što sam ti rekla, jedan mi je djed bio Istranin. Drugi Slovenac iz Trsta. Otac je još govorio taj jezik, ali mi ga nikad nije prenio. Tipična tršćanska kontradikcija. Tako je za mene slovenski bio uskraćeni, zanijekani jezik, no onda i „spašeni“, da se poslužim izrazom Eliasa Canettija, u smislu da sam ga kasnije sama prisvojila, učeći ga zajedno s hrvatskim, a zatim i prakticirala, putujući sa i u jezicima. Bilo je to ishodišno iskustvo. No bio je to i zastor koji se naglo dignuo s jednog kulturnog svijeta – nazovimo ga slavenskog – a koji je dugo ostao neshvatljiv, iza leđa i u srcu Trsta. Tako sam otkrila bliskost, mogućnost razmjene i prelaženja mnogih granica. U tom smislu granice više nisu ograničenja, već se otvara mogućnost prelaska prostora praga. A to je izvanredno iskustvo, iskustvo velike slobode. No istovremeno su mi se otkrile i mnogobrojne kritične točke svojstvene povijesti jednog tako složenog kulturnog prostora: kulturna hijerarhija, isključivost, potiskivanje, nasilje i posljednja, ali ne i najmanje važna, paralelne književnosti (i zajednice), kako ih je nazvao Miran Košuta.

 

Koliko su ratna zbivanja u bivšoj Jugoslaviji utjecala na to?

Rat u bivšoj Jugoslaviji nisam proživjela izravno, ali izbliza. Buknuo je gotovo u našem dvorištu i ušao mi u život i kroz priče mnogih ljudi. U svakom me slučaju obilježio, rekla bih, na traumatičan način, u životnoj dobi između 18 i 22 godine, u kojoj se stvaraju temeljna otkrića o svijetu i spaja se s njim s osjećanjem apsolutne empatije koja se kasnije, u zrelo doba, kako ga je nazvala Simone de Beauvoir, pretvara u najveću svijest. Za mene se ovdje nameće i imperativ Hannah Arendt: „ich will verstehen” (želim razumjeti). Premda se nešto od prijašnjeg apsolutnog načina osjećanja, nažalost, gubi.

 

U priči Mamin jezik glavna junakinja navodi rečenice iz istoimenog sastavka svoje kćeri, između ostalog i ove: Mama ima tri jezika. Talijanski kod kuće, bakin triještinski i slovenski u mojoj školi. Zadovoljna sam što govorim tri jezika iako se oni uvijek ne slažu. Ponekad su kao mama i tata, i onda ja uopće ne znam što ću s njima. Uz blagu ironiju, iz infantilne perspektive, ovdje si vrlo jezgrovito naznačila različite aspekte višejezičnosti: iz jedne perspektive to je bogatstvo, iz druge pak dimenzija tjeskobe i nerazumijevanja. Koliko su za tvoje pisanje te sociolingvističke tenzije poticajne?

Mislim da je u mom rukopisu prepoznatljiv pokret poduprt napetošću koju si ti odlično opisao i koju ne bih znala bolje izraziti. Hvala ti što si istaknuo taj aspekt, koji imam u vidu dok pišem. Mislim da ta napetost povremeno ispušta probne balone ili jezične označitelje, koji se otkrivaju i kroz riječi drugoga jezika ili dijalekta, a koji su manja ili veća odstupanja od mog talijanskog. Ali mislim da je ona još znakovitija za pokretanje i govor likova i, općenito, za dinamiku i razvoj priče. No ne odlučuje o tome samo glava. Pokret, napetost predivne su riječi. Osjećam i slijedim tu napetost i često sam radoznala kamo će me odvesti.

 

Tvoj doktorat, odnosno knjiga „U stranoj zemlji“ također je u znaku iste napetosti. Iako je za većinu hrvatskih čitatelja tematika te studije – književnost talijanskih imigranata u Njemačkoj – potpuno nepoznata, pojmovlje koje razrađuješ svojim istraživanjem, perspektive koje otvaraš više su nego aktualne. Naime, pokazuješ koliko je historiografija i kanonizacija književnosti koja polazi od jednoznačne nacionalne pripadnosti danas (odnosno veće desetljećima!) nedostatna za razumijevanje složenijih pojava u čijoj je osnovi slobodna (ili prisilna) pokretljivost današnjih pisaca u Europi. Možeš li nam ukratko izložiti koja su te pitanja zaokupljala dok si pisala svoj doktorat?

Bilo je mnogo pitanja na koja sam pokušala odgovoriti. Trebalo je prije svega shvatiti kako to da je jedan tako istaknuti fenomen, čak i brojčano, kao što je to talijanska emigracija u Njemačkoj – s milijunima gastarbajtera koji su u poraću došli iz Italije – u Italiji bio gotovo zaboravljen ili nedovoljno istražen.

Zato sam nastojala interpretirati migracijski fenomen, specifičan ne samo za političku, gospodarsku i sociološku terminologiju nego i na tekstualnoj, retoričkoj i narativnoj razini. Migracija kao snažna, koliko god i kontroverzna književna tema. Tako sam imala priliku čitati i sreću osobno upoznati neke talijanske pisce i spisateljice koji su emigrirali u Njemačku: Gina Chiellina, Franca Biondija, Carmina Abatea, Chiaru de Manzini, Giuseppea Giambussa. Pisali su vrlo zanimljive stvari. Htjela sam istražiti ovaj književni fenomen, zadržavajući bifokalan pogled, odnosno, procjenjujući s dviju obala: polazne i dolazne. Upravo se tu postavio problem smještaja jedne književnosti ispisane između dva svijeta, koja u pitanje dovodi kanonizaciju književnosti na nacionalnoj ili (jedno)jezičnoj osnovi. Ukazala se potreba za novim alatima, ključem čitanja, kategorijama. Zatim sam analizirala estetske i kulturalne potencijale te književnosti, nastojeći istovremeno nadići retoriku multikulturalizma. Jer i multikulturalnost ima svoju retoriku.

Na taj je način bilo moguće pokazati kako talijansko iseljeništvo nije bilo samo izvoz jednog Made in Italy u inozemstvo, kako se počesto čuje, kao da se svaki put na drugom mjestu nacija može iznova smjestiti i steći kompaktnost. Zajednice se, naprotiv, transformiraju pod pritiskom migracije u znaku transnacionalnog i transkulturalnog. Kao što vidiš, opet se vrtimo oko istog pitanja. Italija i njezini mnogi drugi i druge. Samo što smo u ovom slučaju, da se poslužim pomalo retoričkom rečenicom, „drugi bili mi“. Pa smo, dakle, s obzirom na fenomen talijanske emigracije u ovim terminima, prisiljeni na posve drugačije razmišljanje o najnovijem fenomenu imigracije u našu zemlju, iznoseći na vidjelo vrlo različite prakse i politike od sadašnjih.

Prošlo je više godina otkad sam pisala o tim temama i mislim da bih danas sve ponovno napisala na isti način. Međutim, sad se situacija u Italiji, i mnogim drugim europskim zemljama, stubokom izmijenila. Izgleda kao da smo u Njemačkoj šezdesetih (i mnogim drugim zemljama primateljima stranih fizičkih radnika). Ili još gore. No tada je i politički mehanizam koji je upravljao migracijskim tokovima bio drugačiji. Ali prema nekim tumačenjima, upravo polazeći s one točke lako je dospjeti u današnju „utvrdu Europu“.

 

U tvojoj priči „Italiano per stranieri“ pojavljuje se Marokanka Nazla Chgouri…Trst već desetljećima nije samo grad europskih migranata, velika je zastupljenost i imigranata iz Azije (Kineza i Afganistanaca, na primjer), a sve ih je više i iz Afrike (Senegalaca, Marokanaca, Kamerunaca…). Na koji su način oni prisutni u gradskom životu? Ima li uopće istraživanja, književnih djela koja se bave sudbinom tih imigranata?

Trst na svoj način odražava fenomen mnogo šireg dometa. Ali ne bih ti znala mnogo reći o o tim zajednicama, osim iz vlastitog iskustva, dakle, ne bih bila u stanju odrediti precizan okvir. No, u Trstu su objavljeni mnogi značajni radovi. Dobar tršćanski roman koji otvara problematiku gradskih doseljenika iz cijelog svijeta, k tome pisan u ironičnom ključu je Amiche per la pelle, književnice indijskog porijekla Laile Wadie. Na tršćanskom Sveučilištu bilo je značajnih radova na tu temu, iako ne ograničenih na grad. Ovdje je sve drugačije. Polazeći iz Trsta, idemo ususret svijetu. Stoga pomišljam na komparatistkinju i književnu teoretičarku Sergiu Adamo, koja je između ostalog napisala nezaboravni esej Dislocazioni, mediazioni, migrazioni ili na filozofa Giovannija Leghisu i njegov žestoki Il gioco dell’identità. Osim toga, čini mi se da se neki od posljednjih romana iz tršćanske radionice usmjeravaju prema ovoj dimenziji.  Mislim na Pietra Spirita i njegov divni Il suo nome quel giorno, ili na Juana Octavia Prenza i njegov Solo gli alberi hanno radici. Ovdje se opet vraćamo u Istru, ali s pogledom i mnogim grananjem prema svijetu. Mislim da je to dobitni ključ čitanja.

 

U priči Žena koja se popela na Ursus još je očigledniji tvoj aktivizam, koji je u priči i feministički i ekološki i socijalni. Bila si i politički aktivna u lijevoj stranci Sinistra Ecologia Libertà… kakva su tvoja iskustva iz sfere politike? Na koji način današnja književnost može sudjelovati u artikulaciji političkih vrijednosti?

To je jedina moja priča u kojoj se pojavljuje lik nositelj tako izraženog političkog aktivizma. Nastala je iz sugestije književnog natječaja na temu knjižare ‘Lìbrati’, Libreria delle donne iz Padove, kojoj mnogo dugujem.

Iskustvo pak kandidature u stranci Nichija Vendole na općinskim izborima 2011. i, ranije, u nekim pokretima građanskog društva, ne kao posljednje u onome nazvanom na, naravno, problematičan način ‘no global’, dio je osobne prtljage koja ide sa mnom kamo god išla, sa ili bez pera u ruci.

No, književnost ne mora na scenu nužno postavljati tako eksplicitne likove ili situacije da bi bila, recimo, politika, odnosno otvarati prostore krize i kritike da bi bila „ona sjekira koja lomi ledeno more u nama“, a o čemu progovara i Franz Kafka. Književnost ima mogućnost ukazati na nekonvencionalne situacije, promišljati o kriznim zonama ili nekim protuslovljima našeg doba i drugih povijesnih razdoblja, no također i zamišljati alternativne prostore i oprečne pokrete, uvijek kroz tekstualnost, pripovijedanje i pisanje. To je velika mogućnost. Već od same pomisli da je se može dodirnuti hvata me vrtoglavica.

 

Ursus je dizalica visoka osamdeset metara, simbol tršćanske luke. U tvojoj priči glavna junakinja penje se na Ursus da bi njezin protest zbog industrijskog zagađenja (koji prvo pogađa zaposlenike u tvornicama, među kojima je i njezin suprug) uopće imao efekta. Nalaziš li u današnjoj talijanskoj književnosti spisateljice / pisce koji su spremni popeti se na simbolički Ursus?

Mislim da ih je mnogo u ‘književnosti-svijetu’ , jednoj Weltliteratur, suvremenoj ili iz drugih povijesnih razdoblja, u koju navraćam, a kojoj i talijanska književnost daje svoj doprinos. Neke sam od tih pisaca i spisateljica spominjala u ovom intervjuu. No kompletan popis stvarno bi bio predug.

 

Iz onoga što sam dosada pročitao od tvoje proze, rekao bih da si ti spisateljica krize, da te privlače aktualne, štoviše alarmantne teme. Čemu se namjeravaš dalje posvetiti u svome književnom i znanstvenom radu?

Zahvaljujem ti na lijepoj definiciji. Trenutno sam vrlo koncentrirana na roman na kojem radim, a koji bi zapravo trebao biti moj prvijenac. Voljela bih napisati i drugi, za koji imam notes pun bilješki, pomalo drugačiji, intimniji, više psihološki. Sve će se odvijati unutar kućnog mikrokozmosa. No, i dalje ćemo biti u Trstu, a likovi će imati različiti jezični i kulturalni background. Nadam se da ću se ipak vratiti i pričama, koje su bile moja prva i dugogodišnja strast, iako ih ne pišem barem godinu dana, a ima još mnogo kratkih priča u pripremi koje samo čekaju da budu napisane. Stoga priželjkujem da mi po odlasku iz Pazina put doista bude dug.

 

(za portal Kuće za pisce – Hiže od besid u Pazinu razgovor vodio Neven Ušumović; odgovore Federice Marzi na hrvatski jezik prevela Lorena Monica Kmet)